|
 VIKEND subota-nedelja,
12-13. januar 2002.
|
Novo viđenje književnosti
Danila Kiša u Nemačkoj
Krvavo klupko Grobnice
za B.D.
|
|
Biblioteka kao lavirint i grobnica iluzija: Danilo Kiš na
fotografiji krajem pedesetih
|
|
|
|
|
|
Fotografija
preuzeta sa CD-roma "Danilo Kiš: Ostavština", autora Mirjane
Miočinović, Aleksandra Lazića i Predraga
Janičića
|
|
|
|
Aleksandra Bajazetov-Vučen
|
|
|
Beograd
Godine 2001. nemačka slavistika je,
objavljivanjem dveju knjiga posvećenih Danilu Kišu, na uzoran način
obogatila dosadašnji trud na tumačenju opusa ovog autora, pored Iva
Andrića verovatno jedinog jugoslovenskog pisca koji je poznat i u ne
strogo stručnim krugovima.
Zbornikom radova čiji je priređivač
Angela Rihter, profesor na Katedri za južnoslovenske jezike u Vitenbergu,
obuhvaćena su predavanja sa međunarodne konferencije o Danilu Kišu,
održane u tom gradu 4 - 6. jula 1999. Priloge autora
iz Australije, Austrije, Francuske, Jugoslavije (Aleksandar Jerkov, Mirjana
Miočinović), Makedonije, Nemačke i Slovenije na temu
"Neograničene reprezentacije, prelomljene stvarnosti. Danilo Kiš
između etike, književnosti i politike" U zbornik nas uvodi
biografski i književno-istorijski komentar Angele Rihter, koja "jedno od
tri velika K istočnoevropske književnosti" vidi u evropskim
okvirima još nedovoljno otkrivenog pisca, ali ukazuje i na to da se, s druge
strane, u piščevoj zemlji značaj njegove pobune protiv tada
važeće estetike teško može preceniti.
Na Kišovu ulogu u tadašnjoj kulturnoj mašineriji
Jugoslavije vraćaju se svi radovi, kao što svi uključuju Kiša i u
širi kontekst evropske književnosti i ističu "postmoderne"
crte njegovog stvaralaštva (povremeno i s emfazom: Kiš "hipostazira samu
ideju postmoderne", Dagmar Burkhart).
Iako se (inostrana) kritika, kako tvrdi Rihterova,
uglavnom bavila "Grobnicom za Borisa Davidoviča", ovaj zbornik
svim Kišovim delima posvećuje jednaku pažnju. Nameće se,
međutim, utisak da je, bar na nivou analize samih romana odnosno
pripovedaka, prostor za inovacije u tumačenju relativno skučen, a
tome doprinosi i sklonost koju inostrana kritika očigledno deli s
domaćom: sklonost da se Kiš tumači njim samim ili da se prate
njegovi migovi. Utoliko je Kišova transparentnost, njegova potreba da,
suočen s reakcijom domaće publike, u cilju samoodbrane dešifruje u
esejima ono što je tako pažljivo šifrovao u prozi, neka vrsta dvosmislenog
blagoslova.
No, pažnje dostojan pokušaj imanentne analize i
vredna novina jeste rad Tatjane Pecer: "Ka politici pomena: etika i
istoriografija književnosti kod Danila Kiša", u kom autorka
sistematizuje modele susretanja s istorijom u Kišovom delu: pisac-istoriograf
bavi se načinom na koji istorijski događaj postaje istorijska
"činjenica", i dok (re)konstruiše "stvarnosti"
istovremeno i ironično reflektuje svoju kreaciju na metafikcionalnom
nivou. Pecerova potom navodi osam modela za "susretanje istoriografije i
imaginacije".
Posebno su zanimljivi komparatistički
koncipirani prilozi, koji, na primer, posmatraju "Enciklopediju
mrtvih" u svetlu Kunderine "Umetnosti romana", ukazuju na
tragove Dostojevskog i toposa o zlatnom dobu u Kišovom delu, ili otkrivaju
sličan "detinji imperijalizam" (kako Mandeljštam naziva svoj
odnos prema Petrogradu) kod Kišovih reminiscencija na detinjstvo, utkanih u
Porodičnu trilogiju, i Mandeljštamovih autobiografskih zapisa.
Sve radove u zborniku odlikuje dobro poznavanje
relevantne jugoslovenske kritike o Kisu i trezvenost u suđenju, pored
sve blagonaklonosti. Činjenica da se autori mahom udaljavaju od spiska
literature koji sam Kiš proglašava svojom, samo se donekle može objasniti
njihovom relativnom mladošću, a svakako ostaje kao uzor za dalje
naučno bavljenje Kišovim delom. Isto se može reći i za skrupulozan
priređivačev rad.
Pogled na ekstenzivnu i ažuriranu bibliografiju na
kraju ovog zbornika ide u prilog tvrdnji Katarine Volf-Grishaber da o Kišu
postoji obilje kritike, ali vrlo malo naučne sekundarne literature.
Njenu disertaciju o proizvodnji smisla u "Grobnici za Borisa
Davidoviča" naslovljenu "Tvorevo jezgro" (1999) svakako
treba shvatiti (i) kao rad na saniranju tog nedostatka. Naslov knjige je,
inače, aluzija na Faustove reči "A to li je bilo jezgro one
pudle!", izgovorene prilikom prvog susreta s
Mefistofelom, najpre prerušenim u pudlu.
Volf-Grishaberova najpre objašnjava književno-politički
skandal vezan za "Grobnicu", i rehabilituje "Čas
anatomije", čija se autonomija i literarne crte često
potcenjuju: iako vlada mišljenje da je pisac u "Času
anatomije" rekao "sve" o "Grobnici", to delo je,
koliko god radilo na demistifikaciji, i samo izvor novih mistifikacija.
Utoliko se autorka ne slaže s tvrdnjom da je Kiš najbolji tumač svog
dela.
Centralna misao ove knjige jeste jedna domišljata
logička konstrukcija, i nju vredi izložiti potanko. Lavirint je jedna od
centralnih metafora ne samo Borhesove, nego i Kišove književnosti;
najveći lavirint je biblioteka, no ona je ujedno i grobnica iluzija. Ako
je biblioteka lavirint, onda postoji i Arijadnin konac (on se eksplicitno
spominje već u prvoj priči u "Grobnici"): Ajmike je
obešen onako kako je i Mikša obesio tvora. "Krvavo klupko", i taj
trag krvi je "crvena nit" Grobnice. Tvor oličava uništenje,
ali i sam biva uništen, što važi za mnoge likove u romanu, dželate koji
postaju žrtve.
Na ovom mestu Volf-Grishaberova uvodi element
fonetskog, i on se možda ponajpre može nametnuti pažljivom čitaocu koji
s piscem ne deli isti maternji jezik, pa taj jezik stoga i ne podleže
automatskoj recepciji: autorka ispituje reči u kojima se glasovi t, v, o
i r pojavljuju u različitim permutacijama i varijacijama, dolazi tako,
između ostalog, i do vort, što na jidišu znači
"reč", i pozivajući se na drugu rečenicu
"Grobnice" ("Ali da bi priča koja sledi bila istinita...,
morala bi biti ispričana na rumunskom, mađarskom, ukrajinskom ili
jidišu; ili, ponajpre, na mešavini svih tih jezika") zaključuje da
tvor onda ima značenje koje ima i logos, da je Arijadnin konac koji vodi
kroz tekst u stvari reč. (A kako bi i bilo drugačije u
književnosti?) "Grobnica za Borisa Davidoviča" bila bi tako
"umetničko delo u slavu reči", "spomenik za sve koji
su proganjani u ime reči... ali i opomena o
zavodljivosti i razornoj moći reči". Ovaj roman treba
čitati kao "dvostruki roman", kao palimpsest: njegov gornji
sloj je istorijski roman, koji se čita linearno-sukcesivno, a ispod njega, u sloju koji bi se čitao
enciklopedijski, tj. asocijativno, čuva se
nadvremeni karakter knjige. Dok manifestno vidimo čoveka u vrtlogu
istorijskih događaja, implicitno vidimo isprepletenost čoveka i
totalitarnog režima.
Kao važan referentni tekst za "Grobnicu"
Volf-Grishaberova uzima Frojdov Tabu i totem. Iskušenje se tu definiše kao
želja da se povredi postojeći tabu, a ko to učini, i sam postaje
tabu. U "Grobnici" je taj tabu, tvrdi autorka, tabu vladara (jedan
od primera je dr Taube, koji obilazi Kremlj i na taj način, dirnuvši u
tabu, i sam postaje tabu, pošto se čovek u trolejbusu u strahu udaljava
od njega). Posebnu političku i autopoetičku poentu Kiš će iz
toga izvući na samom kraju poslednje pripovetke: dok Darmolatov,
sedajući na Njegošev presto na Cetinju, dodiruje vlast, ili dira u nju,
pripovedač uspeva da se iskrade iz sale, i tako ostaje
"nezaražen". Vlast je za (ovog) pesnika tabu.
Kroz čitavu knjigu autorka prati ono što Gi
Skarpeta naziva "kontrolisanom disperzijom motiva" kod Kiša:
prepoznaje klopku u svakom prostoru (brod za Goulda Verskojlsa, stočni
vagon za Novskog), a kao mamac za nju može da posluži i ideja pravde (Hanu
Kšiževsku Mikša ubija kao "izvršilac pravde"), prati kruženje i
međusobnu zamenljivost delova odeće i delova tela, utvrđuje
"intertekstualno kontaminiranje prostorâ i vremenâ", identifikuje
kontaminaciju i razlaganje kao dva glavna metoda kojima Kiš gradi svoje
likove, i poredi ove s kartama koje robijaši igraju i koje nastaju lepljenjem
više slojeva hartije.
Ono što, pored sveg poštovanja koje zaslužuju savesna
analiza i nesumnjiva načitanost, mestimično može da zbuni i iritira
jeste insistiranje na anagramima. Volf-Grishaberova u jednom trenutku kao
alibi navodi sklonost samog pisca, posvedočenu kod Predraga
Čudića, da sastavlja i rastavlja reči, "tražeći
najskrivenije jezičke mogućnosti tog naizgled banalnog
sklopa". Naime, postavlja se pitanje da li se samo na osnovu fonoloskih
slučajnosti jezika, ma koliko njih i pisac bio svestan, mogu izvući
zaključci koji bi i posle detaljne analize analogija i ponavljanja
ostali skriveni, drugim rečima, da li postoji "too close
reading"? No, valja priznati da se čak i ono čini poželjnijim
od proizvoljnosti i impresionizma od kojih boluje veliki deo ovdašnjih analiza
nastalih tokom devedesetih.
|
VIKEND subota-nedelja, 12-13. januar
2002.
|
|